Projekt UDOMI ME, koji je pokrenuo portal Zagreb.info, pomaže vam da udomite životinje koje traže svoj dom. Prva udruga s kojom surađujemo u ovom projektu je Udruga Indigo o kojoj možete više doznati iz intervjua kojeg vam donosimo.

Kada je osnovan Indigo, kako je došlo do ideje?

Da odmah krenemo sa smijehom, Indigo je „osnovan“ u jednom danu i iz današnje perspektive bi rekla da je netko odozgo pripremao „teren“ da se mi osnivači upoznamo i da dođe do „Indiga“. Takvi različiti karakteri teško da bi se namjerno sreli, ali valjda zato i funkcioniramo. Niti samo ime udruge nismo svjesno izabrale već je to odradio šešir između osam papirića, tako da nam je i samim imenom zacoprana sudbina. Iako nas je četvero osnivača, danas smo ostale nas dvije. Upoznali smo se volontirajući za jednu udrugu koja danas više ne postoji te kako nam ideje nisu odobravane, a volje i energije je bilo, odlučile smo osnovati svoju. Ideje o resocijalizaciji i edukaciji su bile ispred svog vremena i iznimno smo ponosne sto je danas to normalno kod bilo koje imalo ozbiljnije udruge. Iako je glavni cilj, kao i većini Udruga, zbrinjavanje zlostavljanih i napuštenih životinja, cilj je i edukacija sadašnjih i budućih vlasnika o odgovornom vlasništvu. 

Na kojoj adresi djelujete?

Samo sjedište udruge je u Svetoj Nedelji gdje imamo privremeni teren, a djelujemo na cijelom području Hrvatske. Jednog dana bismo voljele imati i službene podružnice po većim gradovima da možemo jednostavnije i više pomoći. Točnu adresu terena skrivamo koliko možemo jer su nam ljudi znali ubacivati pse preko ograde (a nama je uvijek netko pušten od pasa, i kad nas nema) i jer si ljudi dozvoljavaju dolaziti nenajavljeno i u 6 ujutro i u 9 navečer. Adresu nažalost ili nasreću onaj tko hoće naći, nije problem danas uz Google.

Što je cilj Centra za pse?

Utopistički gledano cilj je zatvoriti Centar jer bi to značilo da svi psi imaju svog Čovjeka i da mi nismo potrebne. Realno gledano ovdje smo da pomognemo psima koje su ljudi iznevjerili ili možda još brutalnije rečeno da preuzimamo odgovornost za tuđe postupke, jer imati psa je odgovornost . Kad nam pas dođe na skrb, cilj mu je naravno što prije naći kompatibilnog vlasnika. Jedino rješenje da dugoročno riješimo problem napuštenih pasa je  imati sretan suživot Čovjeka i psa. Netko tko je sretan sa svojim psom ga sigurno neće napustiti, o kojem god problemu da se radilo. To isto tako nažalost znači da se mi više moramo baviti ljudima nego psima. 

Imate li puno njuškica za udomljavanje, čekaju li neke predugo?

Koliko god da ih imamo, previše ih je. Uobičajeno se ta brojka vrti oko 50-ak. Na terenu imamo 11 boxeva, a zakon dozvoljava 9 odraslih pasa za udomljavanje. Dva psa, Vili i DedaJob su svoj zauvijek dom našli kod nas. Vili je pas u tipu zlatnog retrivera kojeg ne udomljavamo jer je po definiciji opasan pas a dedu, belgijskog ovčara se nismo ni trudile udomljavati jer je preuzet s 10 godina, a do onda je živio kao pas čuvar koji je stvarno radio svoj posao, a radi ga i dan danas. Psa u tim godinama s takvim ponašanjem je nemoguće udomiti. Odnosno deda je udomljen kod mene doma, ali volonteri mi pomažu sa šetnjama jer jednostavno ne stignem.

Svi drugi psi se nalaze kod teta Čuvalica tako da realno koliko čuvalica uspijemo naći toliko i pasa možemo preuzeti. Većinom van terena imamo štence ili seniore. Ono što je zanimljivo da za vrijeme korone smo kako i mi, tako i drugi, imali daleko manji broj pasa,  dapače tolika je bila pomama za psima da štene kako je došlo tako je i udomljeno. Danas, nakon što su se ljudi vratili u „normalu“  snosimo posljedice tog suludog nabavljanja pasa i mi udruge opet pucamo po šavovima. 

Na pitanje čekaju li neki psi predugo na svomjdom, reći ću da i ne. Svaki dan proveden bez svog Čovjeka je predugo ali opet, vjerujem da se sve događa s razlogom pa možda taj dan dulje samo znači da ih baš njihov Čovjek još nije ugledao. Do sada udomile smo sve pse osim dva navedena i mogu reći da upravo ovi koji su najdulje čekali su i dobili najbolje ljude. 

Javljaju li se ljudi često za udomljavanje?

Moram priznati da već godinama nije prošao dan da nam se minimalno jedna osoba nije javila za udomljavanje, al ok i radimo pa me to ne čudi. Kad imamo nekog „atraktivnog“ psa onda niti ne stignemo odgovarati koliko se ljudi javlja. To se obično događa kod pasa malog rasta, a neka objavimo bostonca, francuza, maltezera, pomeranca ili pse u tom tipu inbox doslovno gori. Jako puno ljudi zeli „čistokrvnog“ psa ali da ga ne kupi. Kad se radi o psima velikog rasta, aktivnim psima ili psima koji ne idu s drugim psima onda smo u problemu, za njih se rijetko tko javlja. 

Imate li savjet za ljude koji žele udomiti?

Udomiti psa velika je odluka i sasvim sigurno utječe na brojne aspekte našeg života, rekle bi mi, imati psa je način života. Jedan od prvih savjeta svakako je da trebaju dobro razmisliti jesu li spremni na tu obavezu, na promjenu koju donosi dolazak novog člana obitelji pa ako u kućanstvu već i postoji pas. Isto tako je jako bitno znati što od psa želimo i kakvog psa želimo jer nisu svi ljudi za sve pse i ako u startu uzmemo psa koji nije u skladu s našim načinom života i našim znanjem i karakterom, velika je vjerojatnost da će prije ili kasnije doći do problema. Pasmine postoje s razlogom! Ono što u zadnje vrijeme vidimo je da ljudi jako često precijenjuju svoje sposobnosti i mogućnosti i zato se i mi moramo toliko često igrati psihologa i znati bolje od njih samih kakav pas bi im najbolje odgovarao. 

Imati psa između ostalog je i velika odgovornost. Za djecu smo odgovorni do njihove 18. godine, za psa zauvijek. Pas nije igračka, živo biće je sa svojim potrebama i emocijama (iako se neki ni dan danas neće složiti da psi imaju emocije) i od nas zahtjieva brigu. Briga i ljubav se danas dosta brkaju pa znamo čuti ljude kako dok ostavljaju pse nakon ‘xy’ godina viču da ih vole. Da ih voliš, onda ih ne bi ostavio već bi se pobrinuo za njega. S obzirom na sve napisano, mislim da je jasno da udomljavanje iz sažaljenja ne može biti isključivi razlog. 

Postoji li dio godine kada ljudi češće udomljavaju?

Pa i ne. Ali možemo reći da je bilo godina kad se češće udomljavalo, za vrijeme korone dok su svi bili doma ili trebali razlog za izaći van iz stana. 

Može li se pas uzeti i samo na čuvanje pa mu se tako isto pomogne?

Svakako! Osobe koje uzimaju psa samo na čuvanje zovemo tete / stričeki čuvalice i oni su naša produžena ruka u cijelom ovom procesu zvanom „udomljavanje“ i bez njih ne možemo. Oni su naše blago. S obzirom da imamo samo 11 mjesta na našem terenu za pse, a teren i nije prikladan za štence, onda nam zapravo ta privremena čuvanja znače puno jer što je više teta čuvalica to možemo na skrb preuzeti i spasiti više pasa. Tete čuvalice odrađuju veliki dio posla, one rade na socijalizaciji štenaca, prate njihove navike, uče ih kućnom redu i pripremaju za svoj zauvijek dom. Što više teta čuvalica, to više spašenih pasa. A i pokazalo nam se da je lakše udomiti psa koji je na privemenom čuvanju nego u boxu. Na čuvalicama je da paze, maze i vole, a na nama da osiguramo sve potrebno, od hrane do veterinara i oglašavanja. 

Kakva su vaša iskustva rada s ljudima?

U ovo sve skupa sam ušla, mlada i naivna, misleći da ću se baviti sa psima, upravo zato jer su oni toliko jednostavni i ne lažu. S njima uvijek znaš na čemu si za razliku od ljudi. A na kraju dana, sve se svodi na ljude. Čovjek ostavlja psa, čovjek brine o psu dok je kod nas, Čovjek ga treba udomiti. Ne znam vam odgovoriti konkretno na ovo pitanje jer svako iskustvo je škola. Ono što bi i nazvali negativnim iskustvom se jednostavno moralo dogoditi da nas nešto nauči i koliko god u tom trenu to bilo loše, danas mi je drago da se dogodilo jer u suprotnom ne bismo bile tu gdje jesmo. Sa svakim iskustvom mi rastemo. Kad smo tek počele, ugovor o udomljenju je bio na jednoj stranici. Danas je na pet. Do toga je dovelo samo „negativno“ iskustvo s ljudima. Trebalo je puno godina da se pomirim s činjenicom da mi moramo raditi sa ljudima ako želimo vidjeti sretne pse. 

Ima li neodgovornih ljudi koji uzmu psa pa ga ostave?

Ima, i to je najveći problem. Danas u Hrvatskoj više nema čopora (korektno bi bilo „skupina“)  divljih pasa po ulicama kao što ih ima još npr. u Bosni i Srbiji. Jednostavno ljudi prelako dolaze do psa i zato ga i odbacuju tako lako. Rekla bih kao i sve u životu. Teško ćete vidjeti da netko tko je platio psa 1000 eura, da ga izbaci na ulicu. Razlozi ostavljanja su svakakvi, nisu ljudi baš kreativni, a ja više ne mogu ni čitati te razloge. Sastali su se, rastali su se, dobili su dijete, umro član obitelji, doselili su, odselili su, alergije i najčešći od svih „pas je kriv“… Koji god razlog navedu, niti jedan naravno nije do njih samih….  Za sve su drugi krivi. I onda mi tražimo od ljudi da preuzmu odgovornost nad psom, a nisu u stanju biti odgovorni ni za sebe. 

S kojim se problemima najviše suočavate u svojem radu?

S problemom manjka živaca i vremena ili nemogućnosti kloniranja. Ovo što mi radimo je iznimno psihički naporno i godine su mi trebale da sebe dovedem u red, da se ne raspadnem i završim kod psihijatra. Srećom kolegica Jasenka je ta koja ima hladnu glavu od prvog dana i koja nas sve ostale drži pod kontrolom. Cijeli život vičem da ne želim dijete jer sam presebična i onda si život složim tako da sam u svakom trenu odgovorna za 50-ak pasa i ljudi koji ih hendlaju pa tako ja sebična evo već pet godina se nisam makla iz Zagreba jer psima ne mogu objasniti da ih nema tko za vikend pustiti van. To je ona odgovornost o kojoj pričamo cijelo vrijeme. A sve ostalo je kut gledanja. Ako krenemo kukati, nećemo pomoći nikome.

Može li se doći kod vas u Centar volontirati i dolaze li građani volontirati?

Da, naravno, nas dvije osnivačice i par stalnih volontera ne možemo pružiti psima sve što trebaju i zato je iznimno bitno da nam što više ljudi dolazi. Doći se može svakim danom od 9 sati ako pričamo o samom terenu. Prioritet je prošetati pse i počistiti boxeve, a onda ako je ok vrijeme i ima ljudi se radi na terenu na kojem uvijek ima posla. Ima ljudi koji recimo dolaze isključivo čistiti boxeve ili se baviti s biljkama. Osim volontera na terenu potrebni su nam vozači (kad nam treba prijevoz objavljujemo na društvenim mrežama), čuvalice (pisali smo koje su nam one blago), administratori društvenih mreža (prosječno dnevno komuniciramo s 50-ak ljudi), fotografi, kreativni ljudi svih profila i svi ljudi dobre volje i pozitivne energije.